Intervju sa
Brankom Dragašem
Novac je kao krv, ne sme da stoji i
mora da se okreće
’’Više
se potroši za zatvore, nego za kulturu i to govori o našoj propasti, jer nema
prave kulturne politike’’
Branko Dragaš
je istaknuti ekonomista i direktor Balkan Business Centra. Bio je prvi predsednik privatne banke
u Jugoistočnoj Evropi, a sa grupom saradnika osnovao je devedesetih godina
Credibel banku koju je kasnije srušio Miloševićev režim. Radio je u Jugobanci
koja je učestvovala u finansiranju, između ostalih kompanija, železare u
Smederevu. Politika ga nikad nije
zanimala, ali je bio lični savetnik pokojnog Zorana Đinđića i njegov
finansijer. Učestvovao je u osnivanju fondacije ''Borislav Pekić’’,
a njegovo delo ’’Zlatno runo’’ preporučuje svim mladim ljudima da pročitaju.
Zabranjen je u medijima zbog njegovih iskrenih stavova o politici, društvu i
kulturi. Njegov moto i rečenica kojom se svakodnevno vodi jeste da ljudi ne
treba da dolaze sa problemima nego sa rešenjima.
Gospodine Dragaš, 1982. godine završili ste Ekonomski fakultet smer
’’Ekonomska teorija’’, a već dve godine kasnije počeli ste da radite u državnoj
banci na tržištu novca. Kakvu ste tada imali strategiju kada ste uspeli da
razvijete posao od sto miliona mesečnog obrta kapitala?
Slučajno sam se zaposlio u Jugobanci preko konkursa i moja
namera je bila da radim u privredi, na tržištu, ali bankarstvo je tada bilo nedovoljno
razvijeno u smislu postojanja institucionalnog finansijskog tržišta, jer nije
bilo berze. Spletom potpuno slučajnih okolnosti sam počeo da radim baš u banci,
jer sam imao ekonomsko obrazovanje makroekonomiste i meni se svidelo da
razvijam jedan takav posao. Počeo sam od nule, prošao sam čitav bankarski
zanat, od šaltera do velikih ugovora. Banka je bila jedna ozbiljna finansijska ustanova. Radio sam na odeljenju
tržišta novca, hartija od vrednosti i međubankarskih odnosa. U Jugobanci sam
radio do 5.decembra 1989.godine i nijednom nisam išao na godišnji odmor i
razvio sam posao od sto miliona dolara dnevnog prometa. Novac je kao krv, on ne
sme da stoji, mora da se neprestalno okreće, da struji i gradi privredu, ja sam
to na vreme shvatio i bio sam zato profesionalan, pedantan, tačan i
disciplinovan na finansijskom tržištu. Želeo sam da razvijem nešto što nije postojalo na
finansijskom tržištu tadašnje Jugoslavije i tako sam svojom marljivošću,
preciznošću, disciplinom i odgovornošću izgradio ime i ugled jednog mladog stručnjaka
i postao poznat na velikom jugoslovenskom finansijskom tržištu.
Bili ste prinuđeni da
napustite državnu banku 1989. godine zbog političkih pritisaka i te iste godine
učestvovali ste u formiranju opozicije u Srbiji i u njenom finansiranju. Kako
je izgledala ekonomska i politička situacija 90-tih godina?
To su bila druga vremena. Rušio se socijalistički sistem i
počela je tranzicija.Tada nijednog direktora niste smeli da oslovljavate sa
gospodine, već sa druže i niko nije verovao, recimo, da može da postoji
privatna banka i da banka može da se reklamira. Banke su bili socijalistički dinosaursi i teško
su prihvatale tržišne novine. Meni se tako otvorio ogroman prostor za plasman
mojih poslovnih ideja. Ti socijalistički principi su baš bili zaostali i
trebalo je napraviti neki sledeći, novi korak. Možete u štampi tih devedesetih
godina da nađete mnogo tekstova, intervjua i mojih nastupa koji su govorili o
tržištu, berzi, akcijama, akcionarstvu i iznosio sam političko-ekonomska
konkretna rešenja šta treba u društvu da se radi. Nažalost, ostao sam potpuno
usamljen u toj želji da se modernizuje društvo i sruši totalitarizam. Mi smo potpuno otišli u suprotnom pravcu od
svih onih mojih predloga i tako je počela naša propast. Istorijski gledano,
Milošević je potpuno promašio pravac kretanja te 1989.godine. Padom Berlinskog
zida sve se menja. Predlagao sam tada da se brzo oslobodimo socijalizma i da
idemo na jedan moderni, narodni kapitalizam, koji bi se zasnivao na
akcionarstvu svih građana.Predlagao sam da se mi ,Srbi ,prvi otcepimo od Jugoslavije,
ali da ona ostane kao konfederacija, ali da svako plaća svoje napravljene
račune i svoje dugove da vraća. Međutim, sve te moje ideje, koje sam predlagao
političarima, bile su brzo odbačene. Umesto da devetog marta 1991.godine
srušimo despota Miloševića i da krenemo u brzi privredni razvoj, mi smo to
učinili tek devet godina kasnije 2000.godine. Predlagao sam tada da vodimo
ljubav, umesto rata i da pravimo pare, umesto da se ubijamo.
Sa grupom saradnika
osnovali ste 1992.godine Credibel banku koja je imala dobru strategiju i
profesionalan pristup, ali ju je režim uništio četiri godine kasnije. Zbog čega
se to dogodilo?
Posle razlaza sa vlasnicima Karić banke osnovali smo, uz
pomoć privrednika, Credibel banku i vrlo brzo smo imali dvadeset sedam firmi po
svetu i dvadeset u Srbiji, radili smo vrhunski profesionalno i radno vreme nam
je bilo non-stop. Strategija je bila odlična i bili smo podrška firmama za
izvoz svega što je Srbija tada izvozila na strana tržišta. Sedište naših
kompanija po svetu, zbog uvedenih sankcija, bilo nam je u Cirihu, tako da smo na taj način
omogućavali srpskoj privredi da , zaobilaznim putem, izađe sa svojom robom na
tržišta u svetu. Sve je išlo dobro, banka i firme su dobro poslovale, ali zbog
mog javnog stava o stanju u društvu sukobio sam se sa totalitarnim režimom,
odbio sam bilo kakvu saradnju sa njima, jer sam video da to sve ide u propast,
pa me je to dovelo u nemilost. Od strane režima bio sam etiketiran kao jedan od
važnih ljudi opozicije, pa je zbog toga
usledila njegova represija prema meni i uništavanje moje banke. Zagovarao sam
jedan potpuno nov politički i ekonomski sistem, koji se fundamentalno
razlikovao od socijalističkog i komunističkog sistema, kritikovao sam
nacionalsocijalizam i profesionalne Srbe, koji su zarađivali na nacionalnoj
tragediji,pa je zbog mog finansiranja Demokratske stranke i Zorana Đinđića
usledio konačan sukob sa tadašnjim
režimom, odbio sam sve ponude režima,
nisam hteo da se prodam i nisam pristao na bilo kakvu saradnju sa njima. Rekao
sam da taj režim mora da ide na istorijsko smetlište i tako se i desilo,nažalost,
prilično kasno tek 5.oktobra 2000.godine. U poslednjih trideset godina mog javnog rada, sve sam strateške
događaje tačno predvideo, nudio sam
druga rešenja, pobunio sam se iskreno i otvoreno, smatrao sam da je to moja
rodoljubiva i intelektualna obaveza, ali vreme kada sam progovorio o svemu nije
bilo pogodno i tako sam surovo kažnjen za moj javni nastup. Činjenica da sam i
danas zabranjen, najbolje govori da još uvek živimo u totalitarnom ustrojstvu
društva. Danas su sve bivše jugoslovenske države, gde imam puno prijatelja i
gde poslujem, deset puta više zaduženije nego u godinama raspada, Jugoslavija
je dugovala 20 milijardi dolara, dok je danas zaduženost preko dvesta dvadeset
milijardi evra, što je dokaz jedne potpuno
promašene i ekonomske i društvene politike koja je dovela do kraha i sloma nacionalnih država.
Prošle godine ste
napisali da građane Srbije treba finansijski obrazovati i da biste od vrtića do
fakulteta uveli finansijsko opismenjavanje dece. U čemu još vidite spas srpske
ekonomije i napredak naše zemlje?
Po američkom istraživanju iz 2013.godine, ljudi stari izmeđi
dvadeset pet i šezdeset pet godina, čak 65% Amerikanaca je finansijski potpuno
nepismeno. Moramo da učimo građane o tome šta je novac i kako se radi sa
novcem, mislim da je 95% našeg naroda u tome potpuno nepismeno, jer da nije
tako ne bi se potpisivali ugovori sa valutnim klauzulama, koji se vezuju za
evro, da bi evro vezali za švajcarac. Znanje o finansijama i primena
finansijskih znanja je finansijska lična higijena za svakog slobodnog građanina
jedne zajednice. Tamo gde počinje prihod-rashod, tamo počinje matematika,
logika i ekonomija. Tamo gde nema prihoda i rashoda to je onda parazitski
sistem nevladinih organizacija i političara, koji ne polažu nikome račune i
koji voluntiristički vladaju društvom. Prihod se ostvaruje na osnovu neke robe
i usluge, a rashod na osnovu svih nastalih troškova. To je osnov ekonomije,
koga nisu naučili oni što upravljaju državom.Situacija je dana potpuno dramatična
u Srbiji, nagomilani gubici u privredi su 12,56 milijardi evra, dok je ukupan
kapital privrede svega 4,9 milijardi evra i jedini sam ekonomista u čitavoj
regiji koji se zalaže za programirani bankrot.
Bankrot je podvlačenje crte, otrežnjenje, promena svesti, promena načina
ponašanja i suočavanje sa realnošću. Programirani bankrot treba da nas spasi od
daljeg zaduživanja, jer nas je ova vlast od 2012.godine do danas zadužila za
jedanaest milijardi evra i nastavljaju i dalje da nas zadužuju. Naša spoljna
zaduženost je preko dvadest osam milijardi evra, a naš javni dug je preko
dvadest pet milijardi evra. Sa takvim stanjem mi ulazimo u nekontrolisani
bankrot, koji može da dovede, ukoliko se nastavi ovaj cirkus u politici i
zabijanje glave građana u pesak, do opasnog građanskog rata. Zalažem se za
otvaranje medija, stvaranje novog političkog i ekonomskog programa, rušenja
totalitarnog sistema, razvoja direktne demokratije, ukidanje političara kao
relikta prošlosti, koji nam ne trebaju u elektronskom dobu, zalažem se za Vladu
nacionalnog spasa, sastavljenu od iskusnih, stručnih i poštenih ljudi iz Srbije
i rasejanja, zalažem se da se objavi pravo stanje finasija Srbije i da svi
građani znaju o svim deficitima koji postoje.
Ministarstvo kulture i
informisanja objavilo je rezultate konkursa za finansiranje i sufinansiranje
projekata u 2016.godini u oblastima kulturnog nasleđa i savremenog stvaralaštva
koji su izazvali niz reakcija u javnosti. Kako vidite stanje srpske kulture i
koja su rešenja za njen oporavak?
Nema društvenog razvoja jedne države bez razvoja kulture.
Izdvajanjem od 0,61% za kulturu je katastrofa. U ekonomskom programu, koji
nudim građanima Srbije, mora se izdvajati minimum dva posto, povećanje mora da bude odmah, ali
za ozbiljan napredak kulture mora da se izdvaja do pet odsto. Mi samo iz
turizma možemo da uzimamo milijarde evra na svim istorijskim resursima koje
posedujemo, jer smo mi prva evropska civilizacija i imamo prvu svetsku pismenost, ali to niko iz
vlasti ne zna da realizuje jer su primitivci i diletantni, stide se što su Srbi
i prihvataju smeće potrošačke civilizacije u raspadu.Srpsko srednjovekovno
slikarstvo je predrenesansno. Kultura mora prvo da se budžetski ojača. Mi
nemamo nijedan film o Kralju Bodinu, Stefanu Nemanji, Svetom Savi, Dečanskom,
Kraljeviću Marku, Konstantinu XI Dragašu, Stefanu Lazareviću, Đurađu Brankoviću, grofu
Savi Vladisavljeviću Rogozincu i mnogim drugima, koji su uzdigli našu kulturu.
Mi ne možemo bez kulturnog identiteta da opstanemo.Mi danas imamo u medijima i
javnosti jedno divljaštvo, jedan
diluvijalni primitivizam, tupost, bezobraluk, vulgarnost i kosmičko neznanje i
glupost o nama samima, jer nema prave kulturne politike. Više se izdvaja za
zatvore, što reče književnik Dejan Simonović, nego za kulturu i to govori o
našoj potpunoj propasti.
Jednom prilikom ste
izjavili da ste bankarstvo učili od Balzaka, a volite Pekića, Krležu,
Dostojevskog, Servantesa, Tomasa Mana, Frojda i mnoge druge pisce. Koliko su
Vam književnost i literatura pomogli u svakodnevnom životu i šta za Vas
predstavlja pisanje?
Učio sam od Balzaka bankarstvo, dok Pekićevo ’’Zlatno
runo’’ preporučujem svim studentima da ga pročitaju. Literatura i književnost
daje suštinu života. Ne možete se baviti jednom uskom delatnošću kao što je
bankarstvo ili investicijama, ako ne znate kakav je mentalitet nekog naroda,
kakva je kultura, kakvi su društveni odnosi, a to celovito znanje jedino može
da nam donese književnost. Frojd, Jung, Adler i From su mi pomogli u biznisu da
posle nekoliko minuta procenim ljude na osnovu gestikulacije, govora i načina
kako se ponašaju. Teško je pregovarati sa Rusima ako niste pročitali Gogolja,
Dostojevskog, Tolstoja, Bulgakova ili Čehova, pa sve do ove nove ruske
literature Peljevina i Prilepina, ako ne znate njihovu istoriju i tradiciju.
Čovek nije samo goli interes, komision, kamatni prinos i profitna stopa, kako
su neoliberali pokušali čovečanstvo da okuju, nego je čovek misaono, duševno i
duhovno biće. Novac nije smisao života, već sredstvo za život, a smisao života
je nešto sasvim drugo, nešto što se može ostvariti i nalazi se u duhovnoj sferi.
Kritikujete
neoliberalizam u Srbiji i povodom toga ste objavili knjigu ''Kuda ide Srbija''.
Po Vašem mišljenju probleme ne treba izbegavati, već ih rešavati. Kuda mi kao
zemlja idemo i koja rešenja su nam neopohodna da bi se oporavili od problema?
Mi smo promašili pravac kretanja. Idemo u siguran ekonomski bankrot i dužničko porobljavanje
države i građana, dok mladi ljudi odlaze iz zemlje u kojoj vide samo nesreću i
bedu. Ovakvim daljem propadanjem mi Srbi ćemo, manje-više, nestati za sto
godina. Imamo tri rešenja. Da izvršimo kolektivno ubistvo, jer sigurno nestaje,
pa možemo tu muku skratiti, da se preselimo odavde na neko bolje mesto, gde
nećemo toliko da stradamo, a treće rešenje, koje ja nudim decenijama unazad,
jeste da se organizujemo i da napravimo uređenu i bogatu državu i da građanima
donesemo slobodu i blagostanje.Glavni krivci za sve što nam se dešava smo mi
sami. Niko nam drugi nije kriv. Zapamtite! Mi sami smo krivi za sve što nam se
dogodilo. Mora doći do otrežnjenja i moji nastupi u javnosti, računajući i
ovaj, usmereni su sa ciljem da moje ideje dođe do mladih ljudi i da oni vide da
nije sve izgubljeno, da ima rešenja i da ima ljudi koji su čestiti, pošteni,
radni i duhovno i moralno uzvišeni. Zadatak moje generacije je da se zaustavi
sve dosadašnje negativne trendove u društvu, da izađemo sa konkretnim i
operativnim rešenjima, da okupimo ljude koji mogu da nose novu istorijsku ideju
i da pokažemo da postoji u našem narodu prosvećena elita koja može spasiti
državu i naciju od dalje propasti. Verujem u drevnu snagu našeg naroda i
verujem da će, posle programiranog bankrota i podvlačenja crte, početi
preobražaj našeg društva.
Imate zabranu da
gostujete na nacionalnim medijima i diskredituju Vas u javnosti zbog Vaših
ideja koje mogu biti opasne po režim. Kako vidite štampane i elektronske medije
u Srbiji i novinarstvo kao profesiju?
Ono što je mene porazilo jeste krah demokratskog potencijala
u društvu. Ljudi žive pod nekim ucenama,
strahom , dok su se intelektualci povukli, jer u ovo političko blato neće da
ulaze. Mediji služe za pravljenje tog blata. Čast izuzecima, ali 98% medija
učestvuje u tome. Međutim, sve će ovo proći.Naša deca će se svemu ovome čuditi.
Neće verovati da su takvi glupani i skotovi vladali Srbijom. Neće verovati da
su mnogi ćutali i da su gledali neka svoja sitna posla. Ja se zalažem za
rušenje totalitarizma i za to da donesemo slobodu građanima, da oslobodimo
monopolisano tržište i da pobedi moralni princip nad pohlepom političara i
njihovih stranaka. Vremena su se promenila, mi živimo u digitalnom dobu i
predlažem da pređemo na digitalnu demokratiju. Mediji su samo preslikani iz
neoliberalnog koncepta, porobljeni su i rade samo za interese multinacionalnih
kompanija. Svi mediji u Srbiji moraju da budu slobodni. Kada mediji budu
slobodni, onda ja više neću biti zabranjen.
Šta mislite o Zoranu
Đinđiću i kako ocenjujete njegovo delo i doprinos u demokratskim promenama u
Srbiji?
Mi smo dugo bili na istom istorijskom zadatku koji se zvao - rušenje
totalitarnog Miloševićevog režima i stvaranje demokratskog društva u Srbiji.
Iako smo bili potpuno dva različita principa, dve različite energije i imali
smo dva različita pogleda na politiku, nas je, ipak, spojila ista želja. Druga istorijska ličnost, pored Miloševića,
koja je imala istorijsku priliku da modernizuje Srbiju i da nas spasi sadašnje
propasti i svega što danas preživljavamo, bio je pokojni Đinđić, ali on to nije
shvatio i nije imao istorijski kapacitet da odigra tu veliku istorijsku ulogu.
On je imao bolju istorijsku poziciju i dobio je podršku razvijenog sveta, kao i
svih nas građana, koji su bili željni slobode i boljeg života, ali je on,
nažalost, sve upropastio. Pomogao sam mu na samom početku, bio sam njegov lični
spoljni savetnik, verujući da možemo iz temelja promeniti Srbiju, obišao sam,
zajedno sa svojim stručnim timom, za tri meseca čitavu Srbiju i stavili smo na sto premijeru 4,5 milijardi projekata za pokretanje
proizvodnje i izneli, konkretan i operativan, ekonomski program za pokretanje
domaće proizvodnje.Sve je bilo uzalud. Naš Program za spas Srbije iz 1999
godine, najbolji državotvorni program u XX veku, Đinđić je bacio u korpu za
otpatke. Prihvatio je poguban neoliberalni koncept i tako je sebe doveo do
propasti. On je hteo, nekoliko meseci pred streljanje, shvativši da je pogrešio
pravac kretanja, da napravi istorijski zaokret, ali bilo je prekasno.Nisu hteli
da ga puste da izađe iz tog vrzinog kola propsti. Ubila ga je njegova pohlepa i
sujeta. Nezrelost i površnost.To je bio njegov najveći problem. Ponela ga je
totalitarna vlasti i kada je hteo da iz nje izađe ,oni, koji su imali interese
da se takav neoliberalni koncept nastavi, odlučili su ga likvidiraju.
Kako ocenjujete stanje
na Kosovu danas i da li će Srbija biti primorana da prizna i prihvati faktičko
stanje-njegovu punu nezavisnost?
Albanci su u jednom velikom istorijskom napretku i napraviće,
podržani Vašingtonom i Briselom, Veliku Albaniju, kako bi se Srbi, kao
remetilački faktor na Balkanu, napokon porazili. Međutim, oni imaju velike
nevolje u tom svom ujedinjavanju, jer veliki broj ljudi zbog NATO bombardovanja
oboleva od karcinoma, umiru, iseljavaju se, kriminalne grupacije kontrolišu
društvo, sve veće je siromaštvo i nezadovoljstvo opljačkanog i prevarenog
naroda. Čitava politika Srbije prema Kosovu je, prema mom mišljenju, bila potpuno
pogrešna čitav XX vek. O tome sam toliko pisao i od 1981. nudio sam praktična
rešenja. Sve je to zabranjivano. Šta treba danas da uradimo? Telegrafski
kratko. Trebamo odmah da odustanemo od Briselskog sporazuma, moramo da
napustimo pogrešan put ka Evropskoj uniji, vratiti pitanje Kosova u UN, odbiti
dalje pregovore sa Prištinom i Briselom, napraviti investicije naše države na
opštinama gde žive Srbi, uvesti vojni
rok ponovo, naoružati se uz pomoć Rusije, napraviti veliku rusku bazu u
Vranju, organizovati Teritorijalno
odbranu da možemo milion ljudi da dignemo na oružje, kako bismo odbranili svoju
slobodu i spremno dočekali nove sukobe na Balkanu, sve ljude koji su bili
povezani sa kriminalom na Kosovu i koji su uzimali ogromne količine novca treba
pohapsiti i konfiskovati im imovinu. Ko to može da uradi? Samo novi ljudi koji
budu vodili Srbiju.